1202.
Roman o križarskoj opsadi Zadra
Roman opisuje dolazak više od 40 000 francuskih i mletačkih križara pred Zadar 1202. godine predvođenih slijepim duždom Enricom Dandolom.
Važan roman za hrvatsku povijest. Čitatelja gladnog domaćih povijesnih zbivanja svakako će ovaj roman držati prikovanim za stolicu i obogatiti ga akcijom i pričom prepunom drame, intriga i diplomatskih spletki o jednoj od ključnih epizoda u povijesti Zadra.
– Tijana Živko, ziher.hr
Još uvijek me često pitaju kako je nastao roman i zašto je pisanje trajalo dvanaest godina?
S pisanjem sam započeo 2004. godine kad sam u ruke dobio Tri starofrancuske hronike o Zadru u godini 1202. Shvatio sam tada da u rukama držim bitnu knjigu, u našim krajevima dotad važnu ponajprije znanstvenicima, ali koja je krila pozadinu iznimnog događaja u kojem je kršćanska vojska, pod pokroviteljstvom pape Inocenta III, umjesto odlaska u Svetu Zemlju uništila kršćanske gradove – Zadar i Konstantinopol. Tog trenutka započeo sam rad na romanu radnog naziva Iadera.
Tada sam bio na trećoj godini studija farmacije, proživljavajući krizu zbog svoje odluke da ne ostanem u novinarskim vodama. Pomalo impulzivno odustao sam od društvenih znanosti i otišao u Zagreb na Farmaceutsko-biokemijski fakultet. Odlaskom sam izgubio većinu kontakata s novinarima i pjesnicima iz Zadra. Jedini doticaj koji sam imao s pisanjem i književnošću bilo je završavanje zbirke pjesama Daleki vrhovi koja je izašla baš te 2004. godine.
Priča o 1202. godini u potpunosti me obuzela i uvukla u svoj svijet iz kojeg još uvijek nisam izašao. To je jedna od onih priča za kojima autori žude, a strepe da je ne otkriju prerano, u svojim stvaralačkim počecima. Meni je došla rano i na njoj sam morao kovati zanat.Kako sam odmicao dalje u pisanju, pojavljivalo se sve više problema. Trebalo je saznati sve bitno o tom povijesnom razdoblju. Novinarsko iskustvo omogućilo mi je da lako dođem do niza znanstvenika i njihovih radova pa su dolasci iz Zagreba u Zadar često više bili u znaku istraživanja, a manje tipičnih studentskih izlazaka.
Kako sam odmicao dalje u pisanju, pojavljivalo se sve više problema. Trebalo je saznati sve bitno o tom povijesnom razdoblju. Novinarsko iskustvo omogućilo mi je da lako dođem do niza znanstvenika i njihovih radova pa su dolasci iz Zagreba u Zadar često više bili u znaku istraživanja, a manje tipičnih studentskih izlazaka.
Mnogi su mi rado pomogli s informacijama o samim autorima kronika, mjernim jedinicama, tadašnjoj geopolitičkoj situaciji u Europi, brodovlju, gospodarstvu. Trebalo je učiti i o taktikama ratovanja i vođenja bitki, odjeći, odnosima između feudalnih gospodara i podanika, viteškim manirima.
Tako su u romanu korištene stvarne valute, mjerne jedinice, taktike obrane grada, odjeća. Negdje sam, u nedostatku informacija, koristio saznanja iz relativno bliskih povijesnih razdoblja i krajeva, koja mogu i ne moraju znanstveno biti točna, ali za koje vjerujem da mogu funkcionirati unutar romana.
Shvatiti političke odnose Zadra, kao relativno samostalnog grada, s Venecijom, hrvatskim i mađarskim vojvodama, Papom, okolnim gradovima – bio je težak zadatak. Iz današnje perspektive nije lako pojmiti da će tek nakon više stoljeća doći do stvaranja pojma nacija, da su se ljudi osjećali pripadnicima tek određenog grada ili naselja, da su dalmatinski i talijanski gradovi bili podijeljeni u interesne grupe najčešće na temelju ekonomije, a ne jezika, vjere ili činjenice da su svi smješteni na dalmatinskoj obali.
Dok je većina Europe živjela u feudalnom sustavu, u Zadru, kao i u nekim drugim gradovima, stanovnicima je sudio sudac, a ne njihov feudalni gospodar.
Zadrani su u to vrijeme, primjerice, praktički držali robove, iako je kršćanski nauk to u teoriji branio.
Zadar je tada bio trn u oku Papi jer je bio jedini veći grad na Jadranu koji nije protjerivao ili spaljivao heretike, koji je otvoreno prkosio sam birajući biskupa i koketirajući s crkvenim pravilima, a u nekima od najvećih crkvi još uvijek je korišten grčki jezik. Posebno zahtjevna zadaća bila je shvatiti pozadinu tih starofrancuskih kronika koje su pisane subjektivno i pročitao sam ih na desetke puta kako bih pokušao nazrijeti pravu istinu koju autori nisu napisali.
Geoffroy de Villehardouin
Kao nećak francuskog, ali i engleskog kralja (i to ni manje ni više nego Rikarda Lavljeg Srca), Villehardouin je bio plemić visokog ranga, maršal regije Champagne s velikim političkim utjecajem.
Treća križarska vojska koja je otišla osvojiti Jeruzalem iz saracenskih ruku podbacila je, a sam kralj Rikard Lavljeg Srca zarobljen je i vraćen uz otkupninu. U to vrijeme polako se počela širiti ideja o odlasku vitezova u novi pohod te je Villehardouin odabran za jednog od vođa tog pohoda. Nijemcima, Englezima i drugim narodima bilo je dosta ratovanja, tako da se Francuzima priključilo malo vitezova iz drugih krajeva.
Kako je put konjima od Pariza do Jeruzalema trajao nekih 117 dana, obratili su se za prijevoz slijepom mletačkom duždu Dandolu, koji je tad već imao više od devedeset godina. Venecija je u dvadeset godina izgubila četiri pomorske bitke protiv Zadra te je grcala u dugovima i mudri je Dandolo iskoristio priliku.
Kad je 40 000 francuskih križara s 9 000 konjušara i 9 000 konja stiglo u Veneciju, nisu imali dovoljno zlata i srebra da plate prijevoz do Svete Zemlje. Dandolo je iskoristio njihovu lošu financijsku situaciju predloživši da dug otplate osvajanjem Zadra.
Villehardouin se u svojoj kronici opravdava za zločine koje je počinila križarska vojska i suptilno svu odgovornost svaljuje na Mlečane. On sȃm se nakon zločina više nikad nije vratio u Francusku, umro je u jednom od kraljevstava koja su nastala osvajanjem Bizantskog Carstva. Paradoks je u tome što su se križari otišli boriti protiv muslimanskih naroda, a umjesto toga Četvrti je križarski rat napadom na Konstantinopol iznimno umanjio moć carstva koje je branilo saracensko napredovanje prema Europi.
Robert de Clari
De Clari, vitez niskog roda, u svojim kronikama piše o prizemnijim stvarima, novcu i zlatu, te je zadivljen materijalnim. Kao i Villehardouin, Robert de Clari jedan je od likova u romanu i često progovara autentičnim riječima iz svoje kronike.
U to vrijeme siromašni vitez, iako plemić, često si nije mogao priuštiti ni konja, a ovakva osvajanja u njima su budila nadu da mogu steći više od malog zemljišta kojim su trenutno raspolagali.
Martin de Canal
Treća je kronika, po svemu sudeći, neistinita te je napisana kasnije kao mletačka propaganda. Dio te propagande je i mletačko lažiranje datuma pada Zadra, u njihovim spisima namješteno na Dan sv. Krševana, jednog od zadarskih nebeskih zaštitnika.
Venecija je naime osvajanjem Zadra i Konstantinopola prosperirala i postala jednim od najvažnijih aktera na Mediteranu.
Život romana
Prvu verziju romana završio sam pred kraj studentskih dana i poslao na natječaj VBZ-a i Večernjeg lista za najbolji neobjavljeni roman. Rukopis je završio među sedam najbolje ocijenjenih od sto i sedamnaest pristiglih.
Na temelju tog relativnog uspjeha javio sam se Romanu Simiću, tada uredniku u Profilu. Čitanje njegovih britkih komentara i dodatni rad na tekstu jedna su od najvažnijih škola pisanja koje sam prošao. Kako su godine prošle, u jednom sam trenutku shvatio da nisam zadovoljan napisanim tekstom i sve sam odbacio.
Sljedećih pet godina posvetio sam se proučavanju svih dostupnih materijala, sad s ipak malo više životnog iskustva, dok nisam sjeo i u „dahu“ napisao potpuno novi roman: 1202.
Rad na tom novom romanu preuzela je Profilova urednica Adriana Piteša i tako je nakon dvanaest godina ta priča konačno ugledala svjetlo dana.
Kako je roman temeljen na kronikama sudionika napada na Zadar, odnosno više subjektivnim gledištima i opisima osvajanja i uništenja, odlučio sam cijeli roman pisati kao kombinaciju fikcije i dostupne fakcije.
Povijesne ličnosti pojavljuju se zajedno s izmaštanim likovima, a kako je mistika bila važan i sastavni dio života srednjovjekovnih žitelja, roman obiluje i fantastičnim elementima.
Prva verzija romana, odbačena u potpunosti, stilom se iznimno razlikovala od objavljene 1202. Bila je znatno duža, sadržavala je više opisa, više je bila orijentirana na život i karakterizaciju likova. Mogao bih reći da je pisana u maniri relativno jednostavnih fantastičnih romana.
U pet godina više puta sam započeo pisati, ali i odustao jer su me likovi i njihove interakcije udaljavale od samog događaja.
Napisao sam roman onog trenutka kad sam shvatio da ako želim završiti roman, moram biti što precizniji, koncizniji i ne udaljavati se od glavne teme i starofrancuskih kronika. Ipak, smatrao sam važnim zadržati ljubavnu priču, koja je i inspirirala animirani film i slikovnicu, i koja je na neki način, protuteža prozaičnim motivima rata, osvajanja i bogaćenja kojima roman obiluje.Napokon sam mogao staviti knjigu na policu i posvetiti se drugim idejama koje su se razvijale u tih dvanaest godina, a koje sam napuštao zbog grižnje savjesti jer nisam dovršio započeto.
Promocija
Roman je predstavljen na KaLibar Bestivalu u Zadru 2016. godine i prvo izdanje rasprodano je vrlo brzo. Otada je roman nanovo tiskan više puta, kasnije i s mapom tadašnjeg Zadra kakvog ja zamislio i nacrtao Branimir Čakić.
AD 1202:
A Crusadors’ Siege of Zadar and Constantinople
S obzirom na uspjeh romana, prijevoda na engleski jezik uhvatio se Neven Divjakinja. Iza sebe je tada već imao prijevod na engleski Šenoina Zlatarova zlata, tako da sam znao da je roman u rukama prave osobe. Roman je izdan 2018. godine i uspješno se prodaje u knjižarama i putem Amazona.
Slikovnica 1202.
Križarska opsada Zadra
U želji da i mlađoj publici približim taj nevjerojatni događaj od prije osam stoljeća, napisao sam tekst, a raskošne ilustracije za slikovnicu naslikao je Tomislav Košta.
Radnja slikovnice prilagođena je djeci starijeg uzrasta osnovne škole i prati osvajanje Zadra i ljubavnu priču između Kionije, moćne žene iz zadarske patricijske obitelji i pridošlog viteza Maja.
HRT
radio roman
Radio roman je prava mala institucija HRT radija i bio sam neizmjerno ponosan kad je urednica i scenaristica Maja Gregl odabrala 1202. i na temu njega stvorila radio roman.
Zadar Organ Festival
Poznata zadarska orguljašica Tea Kulaš odabrala je roman 1202. za temu drugog izdanja orguljaškog festivala 2020. Dijelove romana čitao je glumac i redatelj Vinko Radovčić dok je u pauzama Ante Knešaurek improvizirao na orguljama.